U ovoj Godini Božjega milosrđa skupina župljana Stoca odlučila se sa župnikom don Rajkom Markovićem vozočastiti u Travnik i pohoditi grob Časnoga Sluge Božjega Petra Barbarića iz Klobuka, u „zavjetni“ četvrtak, 2. lipnja 2016. Župnik se dogovorio s don Željkom Marićem, rektorom sjemeništa, koje nosi Petrovo ime. Zamolili i biskupa Ratka Perića da predvodi ovo hodočašće i predslavi sv. Misu u 11.00 sati u travničkoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage.

U 4.40 naznačena dana okup pred župnom crkvom u Stocu, gdje župnik daje jasne upute, moli Očenaš za sretan put i s Božjim blagoslovom polazak u 5.00 ujutro sa 130 hodočasnika u tri busa raspoređenih. Jedan je bus povjeren vodstvu don Rajkovu, drugi s. Alojziji, a treći predsjedatelju ministranata osmoškolcu Luki Mariću.

Na hodočašće su pošla 24 ministranta, 35 pjevača članova Velikoga zbora „Mladi“, koji su ujedno i članovi Župnoga folklora, ovogodišnji krizmanici, ministrantska Klapa 6 te ostali iz puka Božjega. Na put su pošla i dvojica prijatelja iz Neuma, Boško i Josip, koji ovo putovanje prate i svojim fotoaparatima.

U motelu „Rama“ u Prozoru prvi odmor, jutarnja kava i osvježenje, a potom kotače pod noge preko Bugojna prema Travniku. U autobusima cijelo vrijeme ugodna atmosfera: molitva, osobito krunica, pjesma, razgovor, a župnik prelazi iz autobusa u autobus pričajući usput zgode o hercegovačkom sjemeništarcu i gimnazijalcu Petru Barbariću kao i znamenitosti mjesta i gradova kroz koja se prolazi.

Pred travničkim sjemeništem u 10.00 sati doček rektora sjemeništa don Željka i ekonoma don Damjana. Hodočasnici iznose svoje darove sjemenišnim poglavarima, a oni  srdačno časte kavom, sokom, svježim pecivom. Stiže i biskup Ratko sa svojim tajnikom don Marinom iz Mostara. Rektor predstavlja protokol: Tko želi može se u crkvi ispovjediti, ima više svećenika. Uglavnom svi su se hodočasnici ispovjedili jer su htjeli zadobiti na kraju sv. Mise i potpuni oprost. S. Alojzija pripremila ministrantske haljine i sva se 24 ministranta propisno obukla. Pjevači se popeli na kor, spremni za liturgijsko pjevanje. Čitači, srednjoškolci, preuzeli čitanja i molitve vjernih. Krizmanici sa s. Alojzijom u 10.30 sati započeli su moljenje Gospine krunice, a pjevači s ostalim pukom prate marijanskim pjesmama između svake desetice krunice.

Točno u 11.00 sati, na znak zvona, pođe procesija iz sakristije na crkvena pobočna vrata sredinom prema glavnomu oltaru. Predvodi sjemenišni ceremonijar, zatim stolački ministranti s križem i svijećama, svećenici koncelebranti: rektor don Željko, travnički župnik i dekan don Mato Janjić, don Rajko, tajnik don Marin i biskup Ratko.

Ulaznu pjesmu: „Spasitelju dobri Isukrste“ započinju uz brujanje orgulja pjevači s kora, a svi nazočni punim srcem i glasom prihvaćaju. Na početku sv. Mise pozdravlja rektor Marić hodočasnike iz Stoca, nazočni puk lašvanskoga kraja, koncelebrante i predsjedatelja Misnoga slavlja. Biskup zahvaljuje don Željku i don Rajku na organiziranju hodočašća. Ovdje su osam gimnazijskih godina proveli brojni hercegovački sjemeništarci kasniji svećenici: don Marijan Vujnović, don Petar i don Mitar Papac s Pušišta, don Ivan Raguž iz Uzunovića, don Martin Krešić iz Vinina, don Ilija Rezo, don Stjepan Batinović, don Anđelko Babić, don Đuro Kulaš… Posebna je spomena vrijedan Petar Barbarić (1889.-1897.), kojemu je Papa prošle godine priznao krjepostan život u junačkom stupnju. Zato Časni sluga Božji! Tumači svrhu hodočašća na Petrov grob i poziva vjernike na kajanje. Prvo je čitanje povjereno srednjoškolcu Marku, a onda „Klapa 6“ pjeva psalam „U Dom ćemo Gospodnji radosno ići“ i Aleluju uz poklik: „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!“ Evanđelje čita don Rajko.

Biskupova propovijed, pozorno praćena, o časnom sluzi Božjem Petru Barbariću. Propovijed na drugom mjestu.

Srednjoškolci izgovaraju molitve vjernika, koje je za ovu prigodu priredio rektor sjemeništa. Peranovu Misu i ostale crkvene pjesme, uz intonaciju zbora s kora, pjeva sav puk Božji. Dok se narod pričešćuje, pjevači predvode euharistijsku pjesmu „Zdravo Tijelo Isusovo“ hercegovačkoga napjeva.

Na kraju rektor poziva župnika da ukratko predstavi župu Stolac, dekanat i Trebinjsku biskupiju. Vidi na drugom mjestu.

Don Rajko u ime svih hodočasnika zahvaljuje rektoru don Željku, njegovim suradnicima, sjemenišnom osoblju na prijateljskom gostoprimstvu. Rektor predmoli  Vjerovanje i Očenaš na nakanu Svetog Oca za potpuni oprost, i molitvu za proglašenje Petra Barbarića blaženim. Biskup blagoslivlje sve donesene religiozne predmete i zaziva Božju milost na sve misare. Fotografi snimaju ministrante s biskupom, rektorom i župnikom ispred oltara.

Zajednička fotografija pred sjemenišnom crkvom. HKUD „Stolac“ pred crkvom izvodi prigodni folklorni program u koji uključuje i našega zemljaka časnoga Petra Barbarića:

„U Travniku to je nama dika, pozdraviti Božjeg ugodnika.“

„Ti si, Petre, ponos roda svoga i cijeloga puka kršćanskoga…“

Poslije službenoga programa, kratko pučko slavlje pred crkvom, veliko kolo u koje se hvata dosta nazočnika.

U velikoj sjemenišnoj blagovaonici zajednički ručak s biskupom, sjemenišnim poglavarima i župnicima.

Na početku don Rajko: Ema! A Ema otpoče: Kriste, u Tvoje ime… svi nastaviše.

Na kraju don Rajko: Matea! A Matea započe: Danas smo sretni… ječi blagovaonica od sreće. Na poziv rektora don Željka Folklorno društvo pjeva i u blagovaonici nekoliko rodoljubnih i prigodnih pjesama.

Poslije ručka pozdrav s biskupom i posjet Petrovu grobu. Rektor predstavlja sjemenište i vodi hodočasnike u podrumske prostorije, gdje je 1998. „pronađen“ Petrov grob. Svi se upisuju u Spomen-knjigu posjetitelja grobu. Zgrada s dvorištem sjemeništa zaprema 25 duluma prostora, a ispod zgrade nalazi se podrum koji služi za razne kućne potrebe.

Kratak posjet travničkoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje župnik don Mato  sažima povijest i sadašnje stanje: župa je u Drugom svjetskom ratu teško stradala, a u ovom se  posljednjem prilično raselila.

Povratak u sjemenište, posjet suvenirnici, narudžbe zavjetnih Misa i spremanje na polazak, uz kavu, sokove, pecivo. Pred sjemeništem svi na okupu, pozdrav s domaćinima i  poziv njima da uzvrate posjetom Stocu. Don Rajko zaziva Božju pomoć i najavljuje polazak.

U povratku zadržavanje u Šćit-Rami, posjet župnoj crkvi, muzeju, samostanskom prostoru uza stručno vodstvo fra Stjepana, kapelana.

Ulazak u autobuse i nema više stajanja do Stoca! Izmjenjuju se komentari o ovom danu što nam ga učini Gospodin. U Stolac u 21.00 sat: puni ugodnih osjećaja, duhovno obogaćeni, duševno obnovljeni, tjelesno okrijepljeni. Razni komentari:

- Nije mi, čini mi se, nikada u životu bilo ljepše.

- Bože moj, ove ljepote, pa se pomolih u crkvi na grobu Sluge Božjega Petra Barbarića i za se i za svoje žive i mrtve i nekuda sva muka s mene siđe.

- Ovo je prava duhovna obnova. Pa da ja nimalo nisam umorna, a ustala u 3.30 jutros, pet sati vožnje do gore, pet sati odozgor i nekako se tako osjećam da bih poletjela.

- E, moj dumo, što nam je bilo fino, puna mi duša nečega što ne znam ni opisati.

- Bože moj, ne znam da sam ikada do sada ovako dan ispunila molitvom, pjesmom, Misom, propovijeđu, ispovijeđu, pričešću, potpunim oprostom, osobnom molitvom, nekom milošću u duši, ja ovo ne znam opisati.

- Ovakve sam osjećaje imala još jedino kada sam se vratila s hodočašća iz Rima. Srce puno milosti i Duha Božjega. Hvala Časnom Sluzi Božjem Petru Barbariću! Hvala dragom Bogu!

Bogu hvala na ovoj divnoj duhovnoj obnovi, hodočašću i svim milostima koje su hodočasnici primili prigodom posjeta grobu Petra Barbarića u travničkom sjemeništu!

U nastavku teksta donosimo Biskupovu propovijed.

Na zavjetnom hodočašću stolačke župe na grob Sluge Božjega Petra Barbarića (1874.-1897.) u Travniku, u četvrtak, 2. lipnja 2016. u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage (1568.-1491.), isusovačkoga bogoslova, biskup je Ratko održao nagovor u koji je utkao životne zgode Petra Barbarića, sjemeništarca Mostarsko-duvanjske biskupije, isusovačkoga novaka.

1. - Dar i rad oko znanja. Prije 130 godina, tj. 1886., kada je dvanaestogodišnji Petar Barbarić trebao već završiti osnovnu školu, a škole ni za lijeka, puče glas ljubuškim krajem da je otvorena osnovna škola u Veljacima, prva na onim prostorima. Među njezine prve učenike javio se Petar Barbarić, rođen u Šiljevištima župa Klobuk, 19. svibnja 1874. Do nove škole Petru je bilo popoći,  sat i pol hoda, i to preko brda i dolina, 6 i pol km. Njegov učitelj Tomislav Vuksan, razduženi natporučnik austrijske vojske, koji je iz okolice Zagreba došao prosvjećivati Hercegovinu, ponosio se Petrom kao svojim najboljim učenikom. Iz toga školskog razdoblja svi spominju nezgodnu zgodu kako je jednoga zimskoga dana, za vrijeme mećave, Petar jedini došao u školu. Nije čudo da je Petar u dvije godine završio četiri razreda, uz dodatne učiteljeve lekcije, i to sve s odlikom i u učenju i u vladanju. Školu je pohađao 1886. do 1888., a svjedodžba mu je od 30. lipnja 1888. Postoji znanje naravno, i ono nadnaravno koje se tiče našega spasenja, koje je jedan od sedam darova Duha Svetoga što ga primamo u sv. krizmi. Petar je rastao i u naravnom i u nadnaravnom znanju. Imao je izvanredna dar pameti i pamćenja, a uz to tako marljiv da ne gleda ima li mećave ili nema, samo da mu se dočepati pravoga znanja! Ni sam ne zna kamo ga Bog vodi. Samo vidi da ga nešto potiče na još više i još bolje.

2. - Dar i rad oko zvanja. Svršivši osnovnu školu Petar je pokazivao želju nastaviti školovanje. Ali ići dalje u školu, značilo je onda ići u pismene fratre. A Petru se nešto nije išlo u fratre, kamo je bio otišao njegov stariji brat Mate, koji se prozvao fra Marko - ubili su ga partizani 1945. na Širokom Brijegu. Tako je Petru osiguran posao kao pripravniku kod ugledna trgovca Ante Babića u Vitini, odakle je bila rodom Petrova majka Kata Tolj. Ali ni to mu nije bilo odviše pri srcu, pa se tako 1888. kao pismen mladić prijavio za pisara u Okružni sud u Ljubuškom, da vidi da mu tu nije životno zvanje. Kako apsolutno nikomu nije kazao da se kani prijaviti, čim je došao u Sud, sudski je činovnik to doznao i odmah ga potjerao iz ureda. Petar se opet vratio u trgovinu, uz malu galamu oca Ante.

Ali ni tu nije ostao ni godinu dana. Isusovci iz Travnika razaslali pisma na seoske učitelje po Bosni i Hercegovini moleći ih da preporuče darovitije učenike za gimnaziju i sjemenište u Travniku, a onda će oni pregovarati s biskupima da ih prime kao sjemeništarce. I stvarno, ravnateljstvo sjemeništa iz Travniku moli 6. srpnja 1889. godine Biskupski ordinarijat u Mostaru da "za iduću godinu dva mladića na novo u sjemenište upraviti blagoizvoli". Primio pismo i učitelj Vuksan, koji se odmah sjetio svoga najboljeg učenika Petra, otišao k njemu na razgovor u Vitinu da mu protumači što je to „vanjski svećenik“, ne redovnik. Petar rado pristao: „To je moje zvanje!“ I Vuksan ga napismeno preporučio rektoru u Travnik. Petar je uputio vlastoručnu molbu 12. srpnja 1889., s preporukama župnika fra Ambre Miletića i učitelja Tomislava Vuksana.

Rektor Franjo Slavič, Slovenac, 20. srpnja 1889. obratio se molbom biskupu Paškalu Buconjiću da za Mostarsko-duvanjsku biskupiju primi novoga kandidata mladića Barbarića, iz klobučke župe. Rektor piše: "Smjerno podpisano ravnateljstvo slobodi se u privitku podastrijeti molbenicu Petra Barbarića, koja je upravo sada prispjela. Diete moli, da bude primljeno u sjemenište i čini se, da svu milost zaslužuje. Isto se ravnateljstvo usuđuje što učtivije zamoliti za naputak, kako će molitelju odgovoriti."

Iako po rektorovoj procjeni Barbarićeva molba "svu milost zaslužuje", biskup fra Paškal u tome trenutku nije smatrao uputnim odgovoriti na tu molbu, možda smatrajući Petra prestarim za sjemenište - 15 mu godina!

Stoga 13. kolovoza 1889. ravnateljstvo ponovo "službenom uljudnošću" biskupa moli "glede mladića Petra Barbarića iz Klobuka" da svoj sud izrekne, je li isti mladić dostojan buduće biskupove "očinske skrbi." Ovaj put biskup je pozitivno odgovorio, 16. kolovoza, da prima Petra Barbarića kao sjemeništarca Mostarsko-duvanjske biskupije i da ga šalje u Travnik.

Ravnatelj je 19. kolovoza javio biskupu Buconjiću da je Petar primljen.

Župnik Miletić pisao je 23. kolovoza da su otac Ante i sin mu Petar jutros bili na Misi, da su se pričestili da sutradan polaze na put u Travnik na konjima. Tako "oko 27. kolovoza stigoše u sjemenište".

Je li to njegovo pravo zvanje? Eto kako se osjećao prvi dan u sjemeništu, kao „u malom raju“. Ako te to ne uvjerava, onda će te uvjeriti činjenica da na rastanku s ćaćom Antom nije suze prolio.

Bila je to 1889. Petar se upisao u prvi razred. Dnevni red: četiri školska sata prije podne, četiri sata studija kod kuće, jedan sat igre, misa i molitve. Petar je upoznao svećeničko zvanje kao dragocjen dar i biser i sve je poduzeo da ga se domogne i da ga uz Božju pomoć ostvari.

A onda kroz osam godina iz Travnika o Petru Barbariću u Mostar stižu najveće pohvale u pogledu učenja i vladanja: pohvalan, izvrstan, neumoran, marljiv, druževan, nesebičan.

3. - Dar i rad oko zdravlja. Petar je u drugom razredu niže gimnazije imao upalu bubrega. Bila je to neka opća viroza. Čak je i gimnazija bila zatvorena nekoliko dana. Ali prošlo. U četvrtom razredu imao je upalu pluća. Morao se odvojiti i imao je 56 odsutnih ali opravdanih sati. U sedmom razredu gimnazije Petar se prehladio i teško razbolio. Uhvatio je tuberkulozu, sušicu, protiv koje je tada bilo malo lijeka: boluj pa u grob! Bolest je Petar prenio i u osmi razred. Eto toliko je bio bolestan da nije mogao ići u školu, da ne zarazi druge učenike. Dva dana prije smrti, na Veliki utorak, 13. travnja 1897. primio je telegram od isusovačkoga provincijala koji mu dopušta da položi privatne zavjete Družbe Isusove. Bio je pripušten. Govorio je: „Samo da položim zavjete, ne bih žalio odmah umrijeti.“ Novicijat je obavio u bolesti. Umro je do dva dana, a na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. pokopan najprije na travničkom groblju Bojni, zatim prenesen u crkvu, pa 1957. nestao, kroz četrdeset godina, i 1998. tijelo mu ponovo pronađeno u pokrajnjoj prostoriji pokraj crkve.

Zdravlje je veliko Božje blago s kojim svatko od nas treba surađivati.

Eto tri velika dara koja traže velik čovjekov rad: znanje, zvanje i zdravlje. Po zagovoru časnoga sluge Božjega Petra Barbarića i nama svima Gospodin udijelio milost dobra i korisna znanja, stalna rasta u kršćanskom pozivu i napretka u duševnom i tjelesnom zdravlju!

U nastavku teksta slijedi Pozdrav stolačkog župnika.

Prigodom župnoga hodočašća iz Stoca, 2. lipnja 2016., na grob hercegovačkoga sjemeništarca Petra Barbarića, na poziv prečasnoga rektora Nadbiskupijskoga sjemeništa „Petar Barbarić“, mr. don Željka Marića, stolački župnik don Rajko Marković na kraju sv. Mise pozdravio je skup u crkvi i vjernicima kratko predstavio stolačku župu:

Preuzvišeni oče biskupe Ratko,

braćo svećenici, cijenjeni sjemeništarci, dragi vjernici!

Velika mi je milost i posebna radost, na poticaj rektora don Željka Marića, pozdraviti vas sve nazočne na ovoj sv. Misi u ovoj časnoj ustanovi Sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, u kojoj su odgajani i na njivu Gospodnju poslani brojni uzorni svećenici naše Crkvene pokrajine. Uvijek smatram Božjim darom doći u ovo sjemenište i sjemenišnu crkvu u kojoj se nalazi grob Časnoga Sluge Božjega Petra Barbarića, s kojim se ponosi i Hercegovina gdje je rođen i odrastao (1874.-1889.), i Bosna gdje se školovao i na glasu svetosti preminuo (1889.-1897.). Mi smo hercegovački sjemeništarci u Dubrovniku, prije gotovo 40 godina, bili učlanjeni u „Ligu Petra Barbarića“ koju je osnovao biskup Petar Čule.

Radostan sam da je danas iz Stoca 130 mladih vjernika dohodočastilo u Travnik: tu su naša 24 ministranta, 35 mladih župnih pjevača i članova župnoga folklora, ministrantska pjevačka Klapa 6, naši ovogodišnji krizmanici i ostali stolački vjernici. Došli smo skupa s našim biskupom Ratkom na grob našega duhovnoga velikana sjemeništarca Petra. Zahvalni smo Bogu što smo mogli ovako svečano i sabrano slaviti ovu sv. Misu zajedno s vama domaćim vjernicima, hodočasnicima, našim sjemeništarcima i njihovim odgojiteljima s rektorom Marićem na čelu.

Dolazimo s juga Hercegovine iz župe Stolac i starodrevne Trebinjske biskupije, u kojoj se nalaze dva dekanata Trebinjski i Stolački s 15 župa. Stolac je povijesni grad u kojem je kršćanstvo zaživjelo već u prvim stoljećima. Po sudu ozbiljnih povjesničara i arheologa biskupija je imala baziliku u centru Stoca, koja je odolijevala vremenu, obnavljana i konačno srušena 1519., gdje se danas nalazi Careva džamija.

U svom nacionalnom biću i u svom religioznom okviru kršćanstva, odnosno pripadnosti Katoličkoj Crkvi, Trebinjska se biskupija ponosi u Gospodinu sa svojih 1000 godina postojanja i djelovanja, kao najstarija dijeceza uspostavljena nakon doseljenja Hrvata. Stoga, ne samo da je u davnoj prošlosti postojala katolička župa u Stocu, nego su i ozbiljne naznake da je ondje postojala i biskupija zvana Sarsenterum, spomenuta 533. godine, a kasnije, potkraj toga stoljeća, sjedište joj preneseno u Ston.

U središtu Stoca nalazi se Duhovno–pastoralni centar Trebinjske biskupije, a zove se upravo Sarsenterum.

Današnja župa Stolac osnovana je 1863., a 2013. proslavili smo 150. obljetnicu njezina života. Kroz to vrijeme u župi je djelovalo: 12 župnika i 14 kapelana, a župa je Crkvi dala: 13 svećenika i 15 časnih sestara, na čemu smo osobito Bogu zahvalni.

Stolačka župa, pod zaštitom sv. Ilije Proroka, danas broji oko 3000 vjernika u 800 katoličkih obitelji. U župi djeluju i časne sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga.

Bogu hvala za sva dobra koja nam je udijelio, a preporučujemo se na grobu Časnoga Sluge Božjega Petra Barbarića da nas zagovara kod Gospodina da imadnemo blagoslovljenu sadašnjost i sretnu budućnost. Ujedno molimo Trojedinoga Boga da našega Petra što prije uzvisi na čast oltara. A svima vama u Travniku želimo moćan Gospin zagovor i obilan Božji blagoslov u svemu!

don Rajko Marković 

Preuzeto s www.md-tm.ba