Radimlja: KOMEMORACIJA BLEIBURŠKIH ŽRTAVAU povodu 75. obljetnice spomena na Bleiburšku kalvariju i Križni put, u subotu 16. svibnja 2020. u 18.00 sati, na Radimlji kod Stoca, održana je prigodna komemoracija i slavljena sv. Misa za sve poginule i nestale katoličke vjernike hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću i za sve sudionike Bleiburške tragedije kojih su vjera i djela samo Bogu znana. Nekoliko stotina vjernika došlo je iskazati kršćanski pijetet prema poginulima i moliti za njih. Misno slavlje predvodio je apostolski administrator trebinjski biskup Ratko Perić a koncelebrirao je stolački župnik don Rajko Marković s još petoricom svećenika. Asistirao je đakon don Mate Pehar, pastoralni praktikant na Buni. 

Od 17.30 mladi župe Stolac predvodili su svibanjsku pobožnost u čast Blaženoj Djevici Mariji moleći slavnu krunicu. Biskup je predmolio je šestu desetku sa zazivom: koji neka se smiluje vjernim mrtvima, a đakon Lauretanske litanije. Župnik je pozdravio nazočne. Otpjevana je hrvatska himna. Predstavnici civilnih vlasti položili su vijence i svijeće na spomen obilježje Bleiburga. Skladnom svirkom i pjesmom liturgijsko su slavlje pratili ujedinjeni stolački zborovi: Angelus, Župni zbor i Vidoštačka kraljica.

Prenosimo biskupovu propovijed:

Isusova molitva i žrtva obuhvaća sve ljude

Radimlja, nekropola ili „grad mrtvih“ ovdje u Vidovu polju, ni 3 km od Stoca, poznata je svijetu najviše po svoja 133 stećka iz 14. i 15. stoljeća. Nekropola je od 2002. nacionalni spomenik, a od 2016. na popisu je s još 21 nekropolom iz BiH koje su proglašene Svjetskom baštinom UNESCO-a. Ova radimska po umjetničkoj izradbi na prvom je mjestu od svih 59.590 stećaka na 2690 lokaliteta (upisanih do 1979. g.), a stolačka općina danas ima 1954 stećka na 52 takva srednjovjekovna grobišta.

Sveti Vid. Na čak 63 radimska stećka - sanduka i sljemenjaka - osim raznih svjetovnih figura, izrađeni su motivi s biblijskim grozdovima i likovima svetaca s uzdignutom rukom prema nebu, gdje neki obrazloženo vide i sv. Vida,[1] mučenika za vrijeme cara Dioklecijana iz početka 4. stoljeća, zaštitnika bolesnih, osobito slabovidih.

Sveti Vid obilježio je svojim rascvalim imenom cio ovaj stolački krajolik:

Vidovo polje, prvi put spomenuto u svibnju 1393.[2], s latinskim nazivom Planum Sancti Viti od 1417.[3], brojni arhivski zapisi o vidovskim katolicima koji su bili u službi dubrovačkih gospara;

Vidoštica, rijeka tako nazvana u srednjem vijeku, a danas Bregava;  

Vidoška, gradina na Križevcu sagrađena prije dolaska Osmanlija;

Vidoštak, izvor s okolicom u podnožju Poprati.[4]

Vidoštatska Gospa, nedovršen kameni reljef iz 11. stoljeća koji predstavlja lik Majke s Djetetom sa suzama u očima. A to je sve niknulo iz žive tradicije prethodnih stoljeća i čuvalo se ne samo u nazivima utvrde i mjesta, rijeke, izvora i polja nego i u vlastitim kršćanskim imenima do danas: Vid, Vida, Vide, Vidak, Vidan, Vidoje, pa i u nazivima mladenačkih zborova.

Kako ćeš mi, vjerniče, zamjeriti ako kažem da je Sarsenterum [kojemu je danas naslovni nadbiskup don Petar Rajič apostolski nuncij u baltičkim zemljama], biskupija sa sjedištem u Stocu, koja je djelovala prije solinskoga sabora 530.[5], bila posvećena sv. Vidu?

Sveti križ. Ne možemo ne spomenuti onih 14 ukrašenih radimskih spomenika s jasnim reljefima križa: i to tri cjelovita stećka u obliku križa - jedan je, na žalost, oštećen - a na drugih 11 stećaka izrađeni su kršćanski križevi, i to svaki s posebnim ukrasima.[6] Na nekom su stećku dva ili čak četiri križa[7] tako da ih neki čitaju svega skupa 19,[8] a moglo bi ih se pročitati i malih i velikih 25. I upravo su ti stećci s križevima najurešeniji, znak da ih je klesala ne samo vješta majstorska ruka nego i vjernička plemenita kršćanska duša. Četrnaest stećaka s različitim križevima kao četrnaest Kristovih postaja Križnoga puta iz 15. stoljeća, prije više od 500 godina. Trojica su klesara ovjekovječila i svoja imena: Bolašin, Miogost i Ratko. Ove nam kamene gromade ne nose samo šutnju minulih vjekova, nego i svojim ukrasom, križem, rukom sv. Vida, grozdom – simbolom Euharistije, prenose vjeru ljudi u Isusovo otkupljenje, uskrsnuće i uzašašće.  

Bleiburška nekropola oko Radimlje. Sve ovo govorimo da pokažemo kako se odgovorni brinu i urednima drže vanjske spomenike iz 14. i 15. stoljeća, ispod kojih leže 133 pojedinačna kostura ili pojedinih, možda do 500 čeljadi. U povodu 60. obljetnice Bleiburške tragedije općina Stolac podigla je ovdje na Radimlji spomenik u obliku maloga križa u okviru velikoga križu s natpisom „U čast mučenika za vjeru i domovinu, Bleiburg, Križni put, Stolac, 1945.-2005.“, tj. svoj braći i sestrama u katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu, koji su bez pravde i suda pobijeni i zatrpani u zemlju ili pobacani u jame, a kojih je možda i stotinu puta više u ovoj radimskoj zoni negoli kostura ispod ovih nijemih stećaka.

Sv. Misa za duše poginulih bez procesa i suda, netragom nestalih, ubačenih u jame golubinke na Križnome putu od Bleiburga 1945. naovamo, i prostorno i vremenski, po cijeloj zemlji, beskrajno je važnija, vrjednija i učinkovitija nego da je na ovoj radimskoj Podini grob do groba, mramor do mramora, snažniji od stećka. Ovih dana rasplamsala se medijska hajka na  „bleiburšku“ sv. Misu, koju je danas slavio kardinal Vinko u Sarajevu umjesto na Bleiburgu. Tu se kod nekih sudionika raspre s ljudskim kažnjivim neznanjem povezala još kažnjivija neljudska zloba, a sa zdravom religijom sukobilo ideološko politikanstvo. Na jednoj su strani medijski, procesijski „antifašisti“ stojeći u redu u kojem se i oni i njihovi očevi i djedovi prikazuju „bez ljage i bore“, sve sami „pravednici narodâ“ u svome životu i djelu, a na drugoj su strani poredani „fašisti“, mrtvi, kojima su davno prerezani vratovi, ali oni, eto, „opet dižu glave“, kako se to poslovično-partijski kaže. Ti „bezgrješni“ ne daju se „grješnima“ ni Bogu moliti ni za duše ni njihovih ni svojih pokojnih. Protivnici izričito ne žele ovu sv. Misu. A Crkva, koja nadilazi ideologije i politike, želi upravo sv. Misu. Zašto?

Mi slušamo Isusovu riječ: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju" (Lk 6,17-18). Slavljem sv. Mise dokazujemo da želimo biti učenici Isusa učitelja!

Sustavno evangeliziramo da je Gospodin Isus, naš Bog i Spasitelj, rekao: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“, i dodao da nije došao „zvati pravednike, nego grješnike" (Mt 9,12-13). Ponizno se ubrajamo među bolesne i grješne i sv. Misom molimo Gospodina da nas sve učini zdravima i pravednima!

Javno govorimo da je Isusova jedincata krvna Žrtva na Kalvariji prikazana Ocu nebeskomu za cijelo čovječanstvo: i ono obojeno „fašistički“ i „antifašistički“, i ono označeno kao dobrotvorno i ono zlotvorno, bezbožno i pobožno, i za malobrojan izabrani narod i za sve poganske narode svijeta!

S krovova propovijedamo: ne znamo kako su na Božjemu sudu prošli ni jedni ni drugi, ne znamo jesu li još neki na putu pročišćenja, podnoseći vremenite kazne za svoje zemaljske čine, zato molimo Božje milosrđe za sve, kao što je Isus na križu molio za sve: Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 23,34). I tu zaista nije važno koliko ih je pobijeno na Bleiburgu, koliko na križnim putovima diljem zemlje, bio jedan – bilo trista, bilo 10.000 – bilo 200.000, Isusova veličanstvena oprostna molitva i pomirbena žrtva obuhvaća doslovce sve:

- I Judu apostola pa apostatu koji ga je izdao za 30 srebrenjaka koje je odmah prezreo i bacio u hramsku škrabicu i za kojega ne znamo je li se skrušio dok se samoubilački rušio na zemlju; Isusova žrtva obuhvaća i Judu i sve judinovce;

- I Anu i Kajfu, židovske velesvećenike, voditelje vlade Velikoga vijeća, koji su Isusa na smrt osudili iz „religioznih“ motiva, jer se pravio Sinom Božjim, a Isus se nije pravio, jer on to jest! (Iv 11,4.27;20,30);

- Isusova molitva obuhvaća i Poncija Pilata, carskoga predstavnika, koji se oglušio ne samo na razumno upozorenje svoje žene Klaudije da ne dira u „Pravednika“ toga (Mt 27,19), nego je Isusa osudio na križ protiv svake zdrave pameti, istine i pravde; obuhvaća i carskoga predstavnika i sve stanovnike Rimskoga carstva!

- I Heroda Antipu, galilejskoga neokrunjena kralja i javnoga razbludnika, koji je Isusa na svome sudu izrugao zaogrćući ga bijelom luđačkom haljinom; obuhvaća i toga Antipu i priležnicu mu Herodijadu i sve koji im sliče u mislima, riječima i djelima.

- I Barabu, zloglasna razbojnika, kojega je židovski narod sa svećenicima i rimski sudac Pilat, zamijenivši ga za Isusa, pomilovao od raspeća i smrti; Isusova molitva obuhvaća i Barabu i sve barabe ovoga svijeta.

- Ta Isusova žrtva obuhvaća i sav židovski i rimski svijet. I sav prošli, tadašnji i budući ljudski rod do Sudnjega dana. Ali Gospodin ujedno očekuje suradnju ljudi u svome djelu otkupljenja i oslobođenja od vječne propasti! Suradnju vjerom i djelom!

- Kada bismo znali da su neki u paklu, ne bismo za njih ni Pokoja rekli, jer im to ne treba. Primili su svoju plaću! Ali Bog nam to ne kazuje, jer to su njegove božanske tajne. Ne znamo pa zato molimo.

- Kada bismo znali da su neki u raju, ne bismo se ni za njih molili, nego bismo se njima molili da nas kod Boga zagovaraju zaslugama svoga mučeništva ili krjeposna života. Ali, eto, ne znamo ni te, osim onih za koje se Bog Crkvi čudom oglasio da ih proglasi blaženima i svetima na temelju krjepostî prakticiranih u vrhunskom stupnju ili mukâ podnesenih za vjeru u Krista i za Crkvu Božju.

- Istinski se radujemo što je desni razbojnik, Dizma, skrušeno zamolio Isusa, neposredno prije svoje smrti, da ga se sjeti kada u raj dođe. I odmah je čuo milosrdne riječi: „Još večeras sa mnom si u raju“. Prvi plod Isusova otkupljenja!

- Istinski žalimo što se i drugi, lijevi, razbojnik, Gizma, nije javno obratio Isusu s istom molbenicom. I lijevi bi čuo iste Isusove riječi, jer beskrajno je milosrđe Božje. A onako, čuo je samo Isusovu šutnju, pa ni opet nam nije dano znati što je s njime bilo.

Ovom Isusovom Euharistijom molimo Oca nebeskoga da nam svima u Duhu Svetome udijeli obilje milosrđa svojega. Amen.

 

[1] M. Palameta, „Sveti Vid na stećcima s Radimlje“, u: Stolačko kulturno proljeće, 2005., str. 167-168.
[2] E. Kurtović, „Novi podaci o Vidovom polju“, u: Prilozi, 27, Sarajevo, 2008., str. 130. 
[3] Isti, „Vidovski, Vidovo polje i Stolac – prvi pisani pokazatelji“, u: Bosna franciscana, br. 24, 2006., str. 92. „de Plano Sancti Viti“.
[4] M. Palameta, „Sveti Vid“, str. 167.
[5] I. Puljić, „Traganje za kasnoantičkom biskupijom sarsenterensis“, u: Stolačko kulturno proljeće, 2006., str. 37.
[6] A. Benac, Radimlja, Sarajevo, 1950., str. 30.
[7] Isti, str. 6-27. Vidi brojeve: 1, 7, 15-16, 19, 21, 23, 37, 39, 49, 56, 65, 78, 80, 90, 95, 120, 125, 128-129.
[8] M. Palameta, „Sveti Vid“, str. 170.

Preuzeto s www.md-tm.ba

radimlja_01.jpg radimlja_02.jpg radimlja_03.jpg

radimlja_04.jpg radimlja_05.jpg radimlja_06.jpg

radimlja_07.jpg radimlja_08.jpg radimlja_09.jpg

radimlja_10.jpg radimlja_11.jpg radimlja_12.jpg

radimlja_13.jpg radimlja_14.jpg radimlja_15.jpg

radimlja_16.jpg radimlja_17.jpg radimlja_18.jpg

radimlja_19.jpg radimlja_20.jpg radimlja_21.jpg

radimlja_22.jpg radimlja_23.jpg radimlja_24.jpg

radimlja_25.jpg radimlja_26.jpg radimlja_27.jpg

radimlja_28.jpg radimlja_29.jpg radimlja_30.jpg

radimlja_31.jpg radimlja_32.jpg radimlja_33.jpg

radimlja_34.jpg radimlja_35.jpg radimlja_36.jpg

radimlja_37.jpg radimlja_38.jpg radimlja_39.jpg

radimlja_40.jpg radimlja_41.jpg radimlja_42.jpg

radimlja_43.jpg radimlja_44.jpg radimlja_45.jpg